| Moj Cvijet |
|
|
| |||||||||||||||||||||
|
|
| |||||||||||||||||||||
|
|
| |||||||||||||||||||||
|
|
| |||||||||||||||||||||
|
|
| |||||||||||||||||||||
|
|
| |||||||||||||||||||||
|
|
| |||||||||||||||||||||
|
субота, 25. фебруар 2012.
Zacinsko bilje
петак, 24. фебруар 2012.
Mišljenje
Mišljenje
Čovjek predstavlja najbolje od svih stvorenja. Čak se kaže – a što je svakako tačno – da je bolji od meleka. Ovu posebnu poziciju među svim ostalim stvorenjima čovjek je zauzeo putem svoje sposobnosti mišljenja. Na osnovu ove sposobnosti čovjeku je pošlo za rukom da od stvorenja koje je u svojim djelima određeno instinktima i potrebama, postane samoodređujuće i samoodlučujuće biće.
Instinktivno djelovanje oslobođeno je, kao što je poznato, svjesne kontrole i događa se bezuvjetno i biološki je determinirano, bez da onaj koji djeluje, odnosno biće koje djeluje ima pouzdanu kontrolu nad istim. Ova činjenica odnosno, pojava se može promatrati kod svih živih bića, osim kod čovjeka. Iz tog razloga životinje ne moraju da odgovaraju za svoja djela, već samo čovjek. Svojom sposobnošću da misli čovjek je postao živo biće koje svjesno djeluje i samostalno odlučuje. Na taj način je za čovjeka nastao drugi krug djelovanja koji može sam određivati i za koji od Boga može biti pozvan na odgovornost.
Sposobnošću da misli čovjek je zaradio atribut da je nasljednik Boga na zemlji, kako bi ovu zemlju mogao samostalno oblikovati po naumu Boga.
Nakon što je razum čovjeka učinio nečim posebnim i izdigao ga iznad svih ostalih stvorenja, važno je ispravno razumjeti razum i samim tim i mišljenje. Jer ono što se jednostavno naziva „mišljenje“ daje razumu njegovu vrijednost i proizvodi veličanstvene rezultate po kojima se mogu upravljati čovjek sam, život, pa čak i cijeli svijet.
Od davnina su se ljudi bavili idejama, znanošću, kulturom i izgradnjom duhovnosti. Mnogi od njih su pokušavali da definiraju i odrede mišljenje. Iako su u pogledu znanosti i njenih rezultata ostvarili nevjerovatne stvari, nije im pošlo za rukom da pronađu jasnu i fundamentalnu definiciju za samo mišljenje. Uzrok navedenog leži u činjenici, da su se tokom historije prije svega bavili rezultatom mišljenja, a ne samim procesom mišljenja.
Grčki filozofi su, na primjer razvili logiku i pokušali da na taj način osiguraju pristup u područje nadčulnog i shvate ono metafizičko. Budući da čovjek međutim, nije u stanju da obuhvati nadčulno, on samim tim nije stanju ni da dođe do istinskih saznanja koja vode porijeklo iz nadčulnog. Zbog toga čovjekove izjave u pogledu navedenog (po)ostaju žrtva spekulacija i fantazija, koje stoje u jasnoj proturječnosti spram ozbiljnog mišljenja. Samim tim svi pokušaji antičkih i većine filozofa novog vremena, da definiraju mišljenje mogu biti ostavljeni po strani, budući da se prije svega bave rezultatom procesa mišljenja nego samim procesom mišljenja, te zbog toga predstavljaju definicije mišljenja koje se ne mogu ozbiljno uzeti u razmatranje.
Prvi koji su se zaista ozbiljno bavili definicijom mišljenja bili su komunistički filozofi. Oni su prvi jasno utvrdili kako je za svaki proces mišljenja potrebna percepcija realnosti, bez koje uopće nije moguć proces mišljenja i bez koje se ne može doći do pravih spoznaja. Oni su međutim, ustrajali na negiranju neophodnih predznanja uz pomoć kojih se realnost može objasniti i razumjeti. Grčevito su pokušavali da mišljenje definiraju kao čisti refleksioni proces između materije i mozga, kako bi mogli isključiti postojanje neophodnih predznanja, a samim tim i postojanje Stvoritelja.
U međuvremenu znamo da su predznanja neophodna za svaki proces mišljenja, jer u protivnom čovjek nije u stanju da shvati realnost. Svima je poznat primjer knjige napisane na staro-sirijskom pismu i jeziku. Ukoliko navedenu knjigu, kako bi je pročitao i razumjeo, u ruke uzme čovjek koji ne poznaje ovaj jezik, može je bezbroj puta pogledati, pokušati savladati ili „okusiti njen sadržaj“, ali neće biti u stanju da ga razumije i da o njemu razmišlja, dok ne dobije odgovarajuće informacije o staro-sirijskom pismu i jeziku. Za svaki proces mišljenja su dakle, neophodna predznanja, kako bi uopće moglo da dođe do procesa mišljenja.
Poslije dugog niza istraživanja i ispitivanje sada je konačno moguće dati općenitu i jasnu definiciju mišljenja. Ona glasi: prenošenje realnosti u mozak uz pomoć pet čula i njeno povezivanje sa postojećim predznanjima, a kako bi se realnost objasnila.
U skladu sa nevdenim postoje dakle, tri mehanizma koja su od odlučujuće važnosti za zdrav proces mišljenja, naime:
• primanje, odnosno percepcija realnosti putem pet čula
• postojanje predznanja
• sami proces povezivanja
Upravo u navedena tri područja mogu nastati i greške koje mogu dovesti do pogrešnih ideja i pogrešnih spoznaja. Ako je percepcija realnosti nezadovoljavajuća – na način da se određene činjenice ostave van razmatranja, tako da se npr.pogrešno percipiraju – ili ako su neophodna predznanja prisutna u nepotpunom obliku, ako su pogrešno shvaćena ili ako je povezivanje sa realnošću uslijedilo na pogrešan način, tada definitivno dolazi do pogrešnog rasuđivanja i rezultat mišljenja nije tačan. Zbog toga se prilikom procesa mišljenja mora obratiti velika pažnja na sva tri mehanizma podjednako, a sve u svrhu dolaženja do tačnih rezultata mišljenja. U slučaju koncentriranja isključivo na jedno od navedena tri područja, sigurno se dolazi do pogrešnog rezultata mišljenja, jer u svrhu tačnosti misaonog rasuđivanja mora biti osigurana tačnost sva tri mehanizma mišljenja..
U tu svrhu navodimo nekoliko konkretnih primjera iz područja prava:
Neki pravnik raspolaže opširnim znanjem o islamu, te je inače je vrlo spretan u povezivanju. On želi potaknuti sudsku odluku o kloniranju – u smislu da li je kloniranje ljudi dozvoljeno ili nije. Ako on realnost klona međutim, razumije tako da se radi isključivo i samo o medicinskom zahvatu u svrhu oplodnje i ako ne prepozna da u stvarnosti nikada nije došlo do oplodnje, već da je umjesto toga implantirano strano jezgro jajne ćelije – i da ćelijski proizvod nema ni biološkog oca ni biološku majku – tada bi mogao doći do zaključka da je kloniranje dozvoljeno, bez da razmisli o tome da su rodbinski odnosi nastalog embrija potpuno nerazjašnjeni, a što bi bilo potpuno neprihvatljivo u pogledu islamskog prava. U ovom slučaju pravniku ništa ne koriste cijelo njegovo stručno znanje o islamu, kao ni njegova inteligencija, ako je on sam pogrešno percipirao realnost klona.
Obrazovan čovjek bi na ist način došao do pogrešnog zaključka onda kada mu nedostaju određena predznanja koja se odnose na problem, a koja su mu potrebna za sudsku odluku. U slučaju da, na primjer realnost zanosnog pića „Al-Khamr“ shvati tako, da su arapi pod istim podrazumijevali isključivo vino od grožđa i ako mu je nepoznat Hadith u kojem je Poslanik zabranio sve opojno i iscrpljujuće, tada ga ovo neznanje može podstaći da dozvoli konzumiranje vina dobijenih od drugih vrsta voća.
Na osnovu navedenog se prepoznaje važnost potpunog poimanja realnosti i prikupljanja svih neophodnih predznanja. Odlučujuću ulogu prilikom procesa mišljenja ima i povezivanje informacija sa realnošću (3. mehanizam). Ovdje često dolazi do najgrubljih grešaka. Tako se neki realni problem može povezati sa Hadith na koji se u stvarnosti uopće ne odnosi ili koji se pak odnosi na neki drugi, sličan, ali ne identičan problem.
Kao primjer se mogu navesti oni muslimani koji su pogrešno razumjeli Hadise predodređenja i koji su se zbog toga prepustili apatiji i inertnosti. Oni su ove Hadise povezali sa djelima čovjeka unutar kruga kojim sam vlada, iako su od toga potpuno neovisni. Isto se dogodilo sa pogrešnim povezivanjem Hadisa Tawakkul (povjerenje/vjera u Boga) sa djelima čovjeka. Tako su oni vjerovali da čovjek prvo treba planirati svoja djela i savjesno ih izvesti, a tek poslije toga – i to samo u pogledu rezultata – treba da vjeruje u Boga. Pri tome su previdjeli, da musliman već prije samog djelovanja – dakle već prilikom planiranja i izvršenja djela – treba biti ispunjen dubokom vjerom u Boga. On mora vjerovati da u svakom trenutku „iza njega“ stoji snažna, božija snaga koja ga – u slučaju da je zaista iskren i da se trudi u skladu sa raspoloživom snagama – podržava prilikom izvršenja djela. Vjernik na ovaj način dobija osjećaj da je zaista u stanju da pomjera planine, te će već prilikom planiranja svojih djela u razmatranje uzeti najviše ciljeve. U slučaju da međutim, ne posjeduje ovo vjerovanje i u slučaju da se oslanja samo na svoje (vrlo ograničene) snage, tada će već i ciljevi koje postavlja biti veoma skromni. Ovaj musliman tada više neće biti u mogućnosti da prevaziđe samog sebe i da pruži nešto veliko.
Sve ovo su primjeri pogrešnih ideja, koje su nastale na osnovu grešaka u jednom od tri mehanizma mišljenja. Na temelju navedenog postaje jasno koliko su ova tri mehanzima bitna za proces mišljenja i kako se savjesno treba odnositi prema njima, da bi se došlo do pravih rezultata mišljenja. Prilikom procesa mišljenja je odlučujuće kojim intenzitetom i u kojem omjeru se ova tri mehanizma mišljenja izvode. U slučaju da se realnost bez pomnog promatranja samo prenosi u mozak i tamo se povezuje sa bilo kojim informacijama, govori se o površnom mišljenju. U slučaju da je međutim, ispitivanje realnosti temeljito i da se uvijek iznova ponavlja, tada predznanja koja trebaju da se povežu bivaju uvijek iznova provjeravana i proširivana i ako to povezivanje dolazi uvijek iznova i ako biva sve intenzivnije, tada se govori o temeljitom mišljenju. Ako se u razmatranje ne uzima samo predmet provjeravanja već i i njegova okolina – pri čemu se temeljitost/promišljenost i rezultati iste primjenjuju i na druga područja ljudske spoznaje – tada je prisutno prosvjetljujuće mišljenje.
Jasno je da jedino prosvjetljujuće mišljenje vodi ka sveobuhvatnim i pravim spoznajama. Zbog toga muslimani moraju usvojiti ovu metodu mišljenja. Najgore što može da se desi jednom narodu jeste da usvoji površno mišljenje. Tako postaje žrtva zavođenja sa pravog puta i manipulacije i može samog sebe dovesti do propadanja. Takvih primjera ima mnogo u najmlađoj islamskoj historiji. Mišljenje se također, dijeli na racionalno i znanstveno. Znanstveno mišljenje predstavlja podređeni oblik racionalnog mišljenja. Znanstveno mišljenje se primjenjuje u prirodnim znanostima i kao dodatni preuduslov postavlja primjenu znanstvenog eksperimenta. Pri tome se predmet istraživanja podvrgava različitim uslovima kao da su njegovi prirodni, a rezultati se analiziraju pridržavajući se strogih pravila. Znanstvena metoda mišljenja je ograničena isključivo na prirodne znanosti. Ona se ne može i ne smije primjenjivati na druga područja, budući da se njeno osnovno obilježje, znanstveni eksperiment, može izvoditi samo u ovom području.
Osim navedenog je također bitno diferencirati područja na koja se mišljenje može primjenjivati. Tako se za proces mišljenja u različitim životnim i znanstvenim područjima trebaju uzeti u obzir određeni uslovi, kako bi se izbjegla zabuna i kako bi se došlo do pravih rezultata. Ovo se odnosi na mišljenje u području intelektualnih tekstova, u području literarnih, pravno-znanstvenih ili političkih tekstova. Svako od ovih područja ima – kao dodatak spomenutim osnovnim mehanizmima mišljenja – svoje vlastite okvirne uslove koji se prilikom procesa mišljenja moraju uzeti u obzir .
Želimo se posvetiti svakom od ovih područja i kratko predstaviti specifične okvirne uslove svakog područja pojedinačno. Kao prvo se osvrćemo na područje intelektalnih tekstova. Kako bi se razumjeo neki intelektualni tekst nije dovoljno povezati ga jednostavno sa postojećim predznanjima. Svaki intelektualni tekst ima određenu realnost i određeno značenje, koji se moraju shvatiti kako bi se tekst mogao zaista intelektualno razumjeti. Kod intelektulnog teksta se ne radi samo o čistom jezičnom razumijevanju konstalacija pojedinih riječi, kako bi se moglo tvrditi da je izjava jezički razumljiva. Prije svega se radi o poimanju realnog sadržaja ovih izjava i njihovog stvarnog značenja.
Tek tada je postignuto stvarno razumijevanje intelektualnog teksta. Kod intelektualnog teksta je naime, centralno pitanje njegovog prihvatanja ili odbijanja. U svakom slučaju je potrebno zauzeti jasan stav u tom pogledu. To je moguće samo onda kada je postignuto shvatanje realnog sadržaja teksta i njegovog značenja. U tu svrhu su neophodna tri uslova, naime:
1. Predznanja koja postoje moraju biti na nivou intelektualnog teksta i moraju biti tako opširna da se
može postići ne samo jezičko, već i sadržajno razumijevanje teksta.
2. Mora postojati jasno poimanje realnosti ovih predznanja, odnosno sadržaja, kako bi se ista mogla
jasno raspodijeliti i ograničiti
3. Mora postojati jasna predstava (značenje) ove realnosti, kako bi se ispostavila ispravna slika
Kao objašnjenje ćemo navesti jedan klasičan primjer. Analizirajmo slijedeću rečenicu: „Demokratija je vladavina naroda“. Ukoliko postoje samo saznanja o jezičkom značenju ovih riječi, u ovoj izjavi najvjerovatnije nećemo naći ništa pogrešno i kao takvu ćemo je prihvatiti bez posebne kritike. Također ukoliko postoje i određena saznanja da demokratiju čine i izbori, da postoji slobodno izražavanje mišljenja i da vlastodršci ne vladaju samovoljno, sve to nije dovoljno da bi se precizno mogao shvatiti sadržaj ove izjave. To su neka predznanja koje ne odogvaraju nivou datog teksta. Da bi se data izjava u nekom tekstu mogla ispravno shvatiti, potrebna su predzananja o definiciji demokratije i decidno predznanje o njenoj pravnoj definiciji, a to je naime, da pravo – zakonodavstvo – polazi iz naroda. Potrebno je i opširnije predznanje o prakticiranju demokratije kao i o tome šta ona znači u društveno- političkoj relanosti. Tek tada se raspolaže sa dovoljno predznanja, koja se u tom slučaju nalaze na nivou jednog intelektualnog teksta.
Kao drugo se mora shvatiti realnost tih predznanja da bi se potom mogla shvatiti i realnost same izjave. U našem slučaju se realnost definicije o demokratiji mora tačno prepoznati. Ko naime nije prepoznao realnost definicije o demokratiji, mogao bi i kod izjave „ Zakonodavstvo polazi iz naroda“ pomisliti da ova izjava ne proturiječi islamu. Jer ukoliko „Zakonodavstvo polazi iz naroda“ i narod ili većina naroda želi islamski zakon, onda bi on i počeo da se primjenjuje. Relanost definicije o demokratiji je međutim drugačija. Jer izjava „Zakonodavstvo polazi iz naroda“ ne znači samo da je ono rezultat volje naroda nego i da ima svoje polazište u razumu naroda. Čovjekov razum dakle, treba biti izvorno polazište za zakone, a ne Bog. Ni u islamu zakonodavstvo ne ovisi o volji naroda, ni o odnosima većine.
Iz toga se prepoznaje važnost drugog uslova, a to je prepoznavanje realnosti predznanja i njihovih sadržaja da bi se potom mogla shvatiti realnost izjave koja je predmet istraživanja. Kao treće mora postojati konkretna predstava o toj realnosti da bi se potom mogla sačiniti jedna korektna slika. U našem slučaju je to jedna konkretna predstava o značenju te izjave, da zakonodavstvo polazi od naroda. Na kraju to znači da Bog – a samim tim i islam – bivaju isključeni iz zakonodavstva i vladavine. Posljedica bi bila totalna sekularizacija islamske Umma-e i kraj njenog islamskog identiteta. Na ovaj način i pod ovim uslovima se mora odvijati proces mišljenja prilikom analize intelektualnih tekstova, kako bi se došlo do istine i kako bi se izbjegle kobne zablude.
Ovdje trebamo navesti jedan važan primjer: osvrnimo se na ideje islama, njegove postulate i njegovu pravnu stranu. Kada je on, u dijelovima, u skladu sa tadašnjim događanjima objavljen Arapima, oni su ga shvatili i primili. Oni to međutim nisu uradili jer im je to omogućio njihov jezik, nego zato što su shvatili realnost njegovih ideja i zato što su sebi mogli jasno predstaviti njihov značaj. U skladu sa jasnim shvatanjem i jasnom predstavom oni su prihvatili ideju islama. Upravo zbog toga su ove ideje imale veliki uticaj na njih, koji je u potpunosti promijenio njihove ličnosti, njihovo mjerilo vrijednosti i omogućio im da postignu velike stvari.
Pozabavimo se sada drugim područjem, a to je područje literarnih tekstova. Ovdje se radi prije svega o jezičkom razumijevanju i jezičkom uživanju u tim tekstovima. Iako literarni tekstovi također odražavaju ideje i određena značenja, ipak one ne stoje u prvom planu i nalaze se na neki način u sjeni jezičke ljepote. Kod literarnih tekstova – bilo da se radi o pjesmama ili prozi – u prvom redu se želi uživati u eleganciji lijepih formulacija i jezičkih fraza. Naravno da i njihov misaoni sadržaj ima svoju vrijednost, iako se on ne stavlja u prvi plan, jer se prije svega radi o načinu pomoću kojeg taj sdražaj biva lijepo oblikovan u riječi. Ni u pogledu njegove tačnosti se ne postavljaju neki strogi kritetriji, kao kod intelektualnih tekstova, gdje je tačnost sadržaja u prvom planu.
Ukoliko neki literarni tekst nije u potpunosti korektan u pogledu sadržaja, postoji veća spremnost da se pređe preko toga, sve dok je on jezički lijep i izražajan. Kod literarnih tekstova je potrebna jedna kontinuirana lektira, kako bi se razvio literarni ukus, koji bi nekog trebao osposobiti da sa uživanjem konzumira date jezičke formulacije. Za ispravno razumijevanje života i korektne ideje, koje trebaju voditi ka uzdizanju ljudske zajednice – a to je za nas najvažnije pitanje – literarni tekstovi međutim nisu od velikog značaja.
Okrenimo se sada posljednjem i za naš politički pokret najvažnijem području: području političkog mišljenja i političke analize tekućih događanja. Ovo područje mišljenja predstavlja bez sumnje najteže od svih područja ljudskog mišljenja i to zbog toga jer se razlikuje od drugih načina mišljenja, i nije obuhvaćeno niti jednim od spomenutih pravila i uslova.
уторак, 21. фебруар 2012.
Srcolomke
Srcolomke muških srdaca
Kao što postoje „bitange“ koje lome srca princezama, tako postoje i fatalne dame. One su seksi, privlačne i zabavne, ali su od one „fele“ od koje bi svaka majka sakrila svoje sinove. Navodno, one nikad ne mogu da vas usreće i s njima nešto stalno nedostaje. Pokušajte da izbegnete kako znate i umete ove tipove žena i ne slušajte priču kako će se sa vama ili zbog vas promeniti. Veća je verovatnoća da će vas promeniti, a još veća da će vas iz čistog hira ostaviti jadnog i gotovo slomljenog. Evo deo liste onih koje su dobre za izbegavanje.
Zanesenjakinja - Ona se potpuno predaje svemu, bilo da je reč o novoj religiji, filozofiji ili zdravoj ishrani. Uglavnom su to astrolozi ili iscelitelji u ženskom obličju. Veruje u tarot, horoskope, meditaciju, kristale i isceliteljske moći muzike. Ona će vas privući svojom mističnošću, otvoriće vam novu dimenziju i proširiti vidike. Vremenom, pokušaće da vas uvuče u svoje „posliće“, a vama će biti sve manje zanimljivo. NJihova prednost je u tome što npr. ne jedu meso i ne piju alkohol, te su lake za održavanje. Nikad vas neće ništa pitati, neće donositi odluke, ali ćete morati da naučite da pratite grupu u kojoj je i da beskrajno verujete. Kad joj prvi put kažete kako to uopšte nema smisla, veza je gotova.
Lolita - Samo ime kojim joj je Nabokov podario besmrtnost asocira na taaako mladu, beskrajno slatku i neodoljivu. Gledaće vas kao ličnog učitelja života, kao u samog Pigmaliona, a vama će se to mnogo svideti. „Primićete“ se na ulogu zaštitnika od okrutnog sveta. Zapravo, trebalo bi da preispitate svoje intelektualne sposobnosti. U stvari, ona je i te kako svesna svojih moći kad su muškarci u pitanju i to koristi. Verovatno ste joj i sponzor, ali vama to ne smeta jer mislite kako ste neodoljivi, pa ni sasvim mlade devojke ne mogu da ostanu imune na vaš šarm. Ponajmanje marite za to šta drugi pričaju, a mala samo igra svoju igru. Ona će vas ižvakati, a zatim ispljunuti čim naiđe bogatiji.
Starleta - Svojom lepotom ostavlja bez daha i ona je razlog zašto obitavate na gradskim dešavanjima. Ako još želi da popriča sa vama, bićete na sedmom nebu, ali svaka komunikacija prestaje čim se pojavi dobrostojeći plejboj na glasu. Možda i pristane da izađe sa vama, ali samo pod uslovom da je upoznate sa svojim moćnim prijateljima. Ona je u večitoj potrazi za „velikim igračima“. Ako se i zadrži nešto duže kraj vas, nestaće tokom noći čim upozna bolju priliku. Naravno, vama se vraća ujutru. Malo je starleta koje postaju prave zvezde i zbog toga su izuzetno nesrećne, a vas će kriviti za svoj neuspeh.
Nemoralna žena - Uvek je uzbudljiva i uzbuđena. Neodoljiva je u krevetu, gde njena karakterna crta dolazi do izražaja u potpunosti. Nevažne su vaše maštarije, ona će biti spremna sve to da isproba, ma i još više od toga. Upravo zbog toga ju je tako teško ostaviti, makar je i vadili više puta iz zatvora ili i sami bili uhapšeni zbog nje. Duboko u sebi znate da nećete nikad imati bolji seks od onog s njom, ali najveći problem je to što će vas konstantno uvlačiti u nevolje ako se vežete za nju. Ako malo bolje pogledate, takvoj ženi je skroz nevažno da li se radi o vama ili nekom drugom muškarcu. Ne čini vas posebnim, bez pardona će vas zameniti u svakom trenutku.
недеља, 19. фебруар 2012.
петак, 17. фебруар 2012.
Mit o Odiseju i Penelopi
MIT O ODISEJU I PENELOPI
.jpg)
Grčki arheolozi otkrili su ostatke kraljevske palače na otoku Itaka, koji se odavno povezuje s Homerovim junakom Odisejem. Iskapanja su otkrila ostatke zgrade s unutrašnjim stubištem, fontanu iz 13. stoljeća prije Krista...
Stručnjaci sa sveučilišta u Ioannini iskapali su više od 16 godina na jednome lokalitetu te pronašli ostatke kraljevske rezidencije, za koju vjeruju da je bila Odisejev dom, što podupire teoriju da je junak Homerova epa, vladar Itake, bio stvarna osoba.
Iskapanja su otkrila ostatke zgrade s unutrašnjim stubištem usječenim u stijenu, zatim fontanu iz 13. stoljeća prije Krista te glineno posuđe iz mikenskog doba.
Profesor Thanassis Papadopoulos rekao je kako vjeruje da je to "palača Odiseja i Penelope, jedino mjesto iz Homerovih epova koje još nije bilo otkriveno", prenosi ANA.
Papadopoulos navodi da je tlocrt zgrade vrlo sličan palačama otkrivenima u Mikeni i drugim antičkim mjestima.
Prema Homerovu epu Odisej, ili Uliks, deset je godina lutao na povratku kući poslije Trojanskog rata da bi konačno našao svoju ženu Penelopu opsjedanu proscima, koji su je primoravali da se preuda, a da netko od njih postane vladar Itake.
Odisej ih je sve smaknuo i vratio vlast, a snaga Homerove pjesničke riječi prerasla je u simboliku, pa je Odiseja sinonim za lutanja, Penelopa za bračnu vjernost, a sam Odisej za lukavost, jer je od njega potekla zamisao o gradnji Trojanskog konja kojim su Grci na prevaru osvojili Troju.
Iskapanja su otkrila ostatke zgrade s unutrašnjim stubištem usječenim u stijenu, zatim fontanu iz 13. stoljeća prije Krista te glineno posuđe iz mikenskog doba.
Profesor Thanassis Papadopoulos rekao je kako vjeruje da je to "palača Odiseja i Penelope, jedino mjesto iz Homerovih epova koje još nije bilo otkriveno", prenosi ANA.
Papadopoulos navodi da je tlocrt zgrade vrlo sličan palačama otkrivenima u Mikeni i drugim antičkim mjestima.
Prema Homerovu epu Odisej, ili Uliks, deset je godina lutao na povratku kući poslije Trojanskog rata da bi konačno našao svoju ženu Penelopu opsjedanu proscima, koji su je primoravali da se preuda, a da netko od njih postane vladar Itake.
Odisej ih je sve smaknuo i vratio vlast, a snaga Homerove pjesničke riječi prerasla je u simboliku, pa je Odiseja sinonim za lutanja, Penelopa za bračnu vjernost, a sam Odisej za lukavost, jer je od njega potekla zamisao o gradnji Trojanskog konja kojim su Grci na prevaru osvojili Troju.
.jpg)
Odisej
Lik iz grèke mitologije, legendarni kralj otoka Itake.
Glavni lik Homerovog speva "Odiseja", o neobiènom i dugom Odisejevom putovanju.
Vraæajuæi se iz trojanskog rata, Odisej je dvadeset godina lutao morima, jer mu se putovanje neprekidno prekidalo svakojakim nevoljama: bure su ga bacale na razne strane, pristajao je uz negostoljubive otoke, gde je jedva izbegavao pogiblju, a kad poveruje da je pustolovinama kraj, vetar ga opet skrene daleko od doma. Kad se najzad vratio u svoj dvor, gde ga je èekala verna žena Penelopa., prepoznao ga je i prvi mu se obradovao njegov stari pas Arg. Svi ostali su ga smatrali davno mrtvim, a grupa itaèkih plemiæa se gostila u njegovu dvoru, primoravajuæi Penelopu da jednoga od njih izabere za muža i kralja. Ali Odisej je opet preuzeo vlast na Itaki. Odisej je olièenje starih Grka: dosetljiv, lukav, hrabar ali promišljen, reèit i pun samopouzdanja, dok je Penelopa simbol vernosti u braku.
ODISEJ I PENELOPA
Kad je Telemah otišao na spavanje, u svečanu dvoranu došla je Penelopa sa svojim robinjama. Robinje su za svoju gospodaricu postavile sto od slonove kosti kraj ognjišta. Sto je bio ukrašen srebrom. Zatim su počele da raspremaju sto za kojim su pirovali prosioci. Robinja Melanta opet poče da grdi Odiseja, da ga tera iz doma i da mu preti da će na njega baciti ugarak ako ne ode. Čuvši to, Odisej je mrko pogleda i reče joj:
— Zašto se ljutiš na mene? Istina, ja sam prosjak! Takav mi je život odredila sudbina, ali nekad sam bio bogat, a sad sam po Zevsovoj volji ostao bez ičega. Možda ćeš i ti ostati uskoro bez lepote i gospodarica će te omrznuti. Pazi, Odisej će se vratiti i ti ćeš odgovarati za svoju drskost. Ako se on i ne vrati, u domu je. Telemah, koji zna kako treba da se ponašaju robinje. Niša se od njega ne može sakriti.
I Penelopa ču Odisejeve reči i srdito reče Melanti:
— Na sve se ljutiš kao besan pas! Pazi, ja vidim kako se ti ponašaš! Doći će dan kad ćeš glavom platiti za svoje ponašanje. Zar ne znaš da sam ja lično pozvala tog stanca ovamo.
Penelopa naredi da postave pored ognjišta stolicu za Odiseja, i kad je on seo kraj nje, počela je da ga ispituje o Odiseju. Putnik joj ispriča da je on tobože nekad primio Odiseja kao gosta na Kritu. Odisej je tom prilikom bio prinuđen zbog bure da pristane uz obalu Krita, a to je bilo na putu u Troju. Penelopa se zaplaka kad ču da je stranac video Odiseja pre dvadeset godina. Želeći da proveri da li govori istinu, Penelopa ga upita kako je Odisej tada bio obučen. Strancu je bilo vrlo lako da opiše svoje sopstvene haljine. On ih je opisao podgrobno, te mu je Penelopa onda potpuno poverovala. Putnik zatim poče da je uverava da je Odisej živ, da je nedavno bio u zemlji Tesproćana, a odande je otišao u Dodonu, jer je želeo tamo da se obrati Zevsovom proročištu.
— Odisej će se skoro vratiti! — reče putnik — pre nego što se završi ova godina, pre nego što se pojavi mlad mesec.
Penelopa htede da mu poveruje, ali nije mogla — jer je toliko godina čekala Odiseja, a on se nije vraćao. Penelopa tad reče robinjama da pripreme za putnika mek ležaj. Odisej joj se na tom zahvali i zamoli da mu stara Eurikleja pre spavanja opere noge.
Eurikleja rado pristade da opere putniku noge, jer ju je on svojim rastom, izgledom, pa čak i glasom podsećao na Odiseja, koga je ona odgajila. Eurikleja donese vodu u bakarnom lavoru i naže se da putniku opere noge. Ali, odjednom, opazi ožiljak na Odisejevoj nozi. Taj ožiljak joj je bio dobro poznat. Nekad je divlja svinja nanela Odiseju duboku ranu, dok je on na padinama Parnasa lovio s Autolikovim sinovima. Po tom ožiljku je Eurikleja odmah prepoznala Odiseja. Od iznenađenja ona prevrnu lavor s vodom. Suze joj zališe oči i glasom, drhtavim od radosti, ona reče:
Odiseje, da li si ti to, moje drago dete? Kako te nisam ranije prepoznala!
Eurikleja htede da kaže i Penelopi da joj se najzad vratio njen muž, ali joj Odisej brzo zatvori usta rukom i tiho prošaputa:
— Da, ja sam Odisej koga si ti odgajila! Ali ćuti i ne otkrivaj tu tajnu, inače ćeš me ubiti. Pazi da nikome ne kažeš da sam se vratio. Podvrgnuću te surovoj kazni i, iako si me othranila, neću te poštedeti onda kad budem kažnjavao robinje za njihovu neposlušnost — ako od tebe saznaju da sam se vratio.
Eurikleja se zakle da će čuvati tajnu. Radujući se Odisejevom povratku, ona donese još vode i opra mu noge. Penelopa ništa ne primeti. Njenu pažnju obuzela je boginja Atena.
Kad je Odisej opet seo kraj vatre, Penelopa poče da se žali na svoju gorku sudbinu i ispriča mu san koji beše nedavno usnila. U snu je videla kako je orao rastrgao sve snežnobele domaće guske, i sve itačke žene su ih zajedno s njom oplakivale. Ali, odjednom, orao dolete natrag, stade na krov dvorca i reče ljudskim glasom: »Penelopo, to nije san, već znamenje onog što će se desiti. Guske — to su prosioci, a ja sam Odisej, koji će ti se uskoro vratiti«.
Odisej tada reče Penelopi da je taj san, što uostalom i ona sama vidi, veoma jasan i ne treba ga tumačiti. Ali, čak ni tako jasnom snu Penelopa nije mogla da veruje, nije mogla da veruje da će se najzad vratiti Odisej, te ona reče putniku da je odlučila da ispita prosioce. Izneće Odisejev luk i predložiće im da ga zategnu i gađaju postavljeni cilj. Onoga koji to bude ispunio, ona je odlučila da odabere sebi za muža. Čuvši to, prosjak je savetovao Penelopu da ne odlaže tu nameru, pa je pri tom još dodao:
— Odisej će se vratiti pre nego što bilo koji od prosilaca zategne luk i pogodi metu.
Tako je Penelopa razgovarala s putnikom, ne sluteći da u stvari razgovara s Odisejem. Bilo je već kasno. Mada je Penelopa bila spremna da provede noć u razgovoru s putnikom, ipak je bilo već vreme spavanju, te je stoga ustala i pošla sa svojim robinjama u odaje, gde je boginja Atena uljulja u sladak san.
Odisej je sebi napravio ležaj od bikove i ovčje kože. Legao je, ali nije mogao da zaspi. Stalno je mislio na to kako da se osveti prosiocima. Ali se tada njegovom ležaju približi boginja Atena, koja ga umiri i reče mu da će se brzo završiti sve njegove nevolje. Na kraju, boginja Atena uspava i Odiseja, ali on nije dugo spavao, jer ga je probudio glasni Penelopin plač. Ona je plakala zbog toga što bogovi ne dozvoljavaju Odiseju da se vrati u svoju zavičajnu Itaku. Odisej ustade, spremi svoj ležaj, i pošto je izašao u dvorište, poče da moli Zevsa da mu pošalje dobro znamenje u prvim rečima koje bude čuo tog jutra. Zevs usliša Odiseja i nebom se razleže prasak groma. Prve reči koje je Odisej čuo bile su reči robinje koja je ručnim mlinom mlela brašno. Ona je želela da to bude poslednji dan koji će prosioci, pirujući, provesti u Odisejevom domu. Kad je to čuo, Odisej se obradova — sad je znao da će mu i gromovnik Zevs pomoći da se osveti prosiocima.
ODISEJ UBIJA PROSIOCE
Izloženo po Homerovoj »Odiseji«
Ujutru uđoše u svečanu dvoranu mnoge robinje da počnu pripreme za gozbu prosilaca. Eurikleja je poslala robinje po vodu, rekla im da operu pod, pokriju klupe novim purpurnim pokrivačima, a najzad da operu posuđe. Uskoro izađe i Telemah iz svojih odaja i pošto se raspitao kod Eurikleje kako je putnik prospavao noć uputi se na gradski trg. Eumej, Filotije i Melantije doveli su ovce, svinje i kravu za gozbu prosilaca. Eumej i Filotije su ljubazno pozdravili putnika, žaleći ga što mora da se skita bez svog doma po svetu. Filotije se seti Odiseja. On je žalio svog gospodara. Gledajući putnika, on je mislio: zar je njegov gospodar prinuđen da se sada bez doma skita po tuđini? Eumej i Filotije počeše da mole bogove da vrate Odiseja. Odisej htede da uteši svoje verne sluge i reče Filotiju:
— Kunem ti se velikim Zevsom i svetim ognjištem u Odisejevom dvorcu da ti još nećeš uspeti da odeš odavde, a Odisej će se vratiti u svoj dom, pa ćeš videti kako se on sveti bezdušnim prosiocima.
Ali dok su Eumej i Filotije bili ljubazni s putnikom, grubi Melantije je počeo opet da ga vređa i da mu preti da će ga izbiti ako se ne izgubi iz Odisejevog doma. Odisej ništa ne reče Melantiju, samo strašno skupi obrve.
Na kraju počeše da dolaze i prosioci. Oni su namislili da ubiju Telemaha, ali ih je znamenje koje su im bili poslali bogovi zadržalo. Prosioci sedoše za sto i otpoče pir. Telemah stavi pored vrata klupu i sto i reče da dadu i putniku jelo i vino. Pri tom je mladi Odisejev sin gromko uzviknuo:
— Stranče, sedi ovde i mirno piruj s mojim gostima! Znaj da nikom neću dozvoliti da te uvredi! Moj dom nije gostionica gde se okuplja svaki ološ, već dvorac kralja Odiseja.
Telemahove reči ču i Antinoj i drsko uzviknu:
— Drugovi! Telemah može da nam preti ako to želi. Da nam Zevs ne beše poslao strašno znamenje, mi bismo ga zanavek smirili i on više ne bi bio tako odvratan brbljivac!
Telemah ništa ne odgovori na tu pretnju. Ćuteći, on je sedeo i čekao na Odisejev ugovoreni znak. Boginja Atena je još više podsticala drskog prosioca, samo da bi u Odisejevim grudima porasla želja za osvetom. Podstaknut njom, jedan od prosilaca, Ktesip, uzviknu:
— Čujte, što ću vam reći! Putnik je od Telemaha dobio dosta hrane i vina. Treba i mi nešto da mu damo. Ja sam mu već spremio milostinju.
Rekavši to, Ktesip dohvati kravlju nogu i snažno je baci na Odiseja. Odisej jedva uspe da se skloni od udarca. Tada Telemah strašno viknu Ktesipu:
— Sreća tvoja što si promašio! Inače bih te gađao svojim kopljem, te bi tvoj otac spremao sahranu umesto svadbe. Svima vam još jednom ponavljam da ne dozvoljavam da ovde u mom domu vređate gosta.
Prosioci ništa na to ne odgovoriše. Agelaj je čak počeo da ih savetuje kako treba prestati vređati putnika.
Odjednom, boginja Atena ih podstaknu na bezuman smeh i pomuti im razum. Oni stadoše divlje da se smeju. Lica im pobledeše, oči se zamagliše suzama, a tuga im pritisnu srce kao teško breme. Oni počeše da jedu sirovo meso kao divlje zveri i da viču u svom bezumlju na Telemaha. Ali Telemah je ćuteći sedeo, ne obraćajući pažnju na njihove poruge. Iz svojih odaja je i Penelopa slušala besnu viku prosilaca. Ali boginja Atena i Penelopin muž su već pripremali ovim prosiocima lep pir.
понедељак, 23. јануар 2012.
Praistorijska umetnost i nova otkrica
Umetnost praistorije proučava arheologija, za razliku od umetnosti doba koje spada u istoriju i koju proučava istorija umetnosti. Praistorija je vremenski period koji traje do pojave prvih pisama, o čemu, pomoću materijalnih tragova kulture, arheologija stvara pripovest o događaju.
U praistoriji pronalazimo i predmete koji su alati i predmeti koji imaju funkciju ali nemaju korisnost. To su rituali i magijski predmeti.
Do skora, najstarije umetničko delo na svetu je bio komad nakita — male bušene školjke koje su stare oko 75.000 godina i koje su otkrivene u južnoafričkoj pećini. Međutim, najnovije otkriće istih takvih školjki u marokanskoj pećini pomera granice za nekih 7.000 godina — školjke nađene u Maroku su stare nekih 82.000 godina .
Razdoblja praistorije
Praistorija ima različita razdoblja. Mlađe kameno doba obuhvata doba varvarstva i doba divljaštva. Može se raščlaniti na kameno doba i doba metala. Iz mezoida je ostalo malo tragova i misli se da je to usled velikih promena na zemljinoj kori- tada se geološka karta formirala otprilike kao danas. Početak neolita pada oko 4000.p. n. e. a 2300.p. n. e. smatra se da je pronađen i obrađivan bakar. Dolazi se do saznanja da bakar koji se meša sa cinkom daje bronzu- čvršća je. Halštat- starije gvozdeno doba nakon doba bronze od 2000. traje od 800.- 500. g.p. n. e. do doba Latena (nalazište u Švajcarskoj) i najezde Kelta.
U doba neolita čovek nema dovoljno hrane, klima je povoljna za žitarice. Od izrazito lovačke privrede prelazi se na zemljoradnju, razvijaju se i naselja. Čovekov rad zavisi od prirode. Pojavljuje se i religija. Ovaj odnos prema prirodi odrazio se i u umetničkom stvaranju. Javljaju se i prve zalihe a s njima i nejednakost i raslojavanje gentilne zajednice. Stvaraju se porodice ili gensovi (porodice su u gensovima). Muškarac se određuje kao roditelj i dete pripada muškarcu. Čovek od ilovače pravi posuđe, ručno u različitim oblicima. Ukrašava ga i boji. Ne zna se tačno šta je smisao dekoracija. U vreme robovlasništva se dve kulture javljaju i ne zna se koja je starija dali je to Egipat ili Mesopotamija. Sigurno je da su se razvijale nezavisno od početka i do njihovoga kontakta dolazi tek kasnije.
Praistorija ima različita razdoblja. Mlađe kameno doba obuhvata doba varvarstva i doba divljaštva. Može se raščlaniti na kameno doba i doba metala. Iz mezoida je ostalo malo tragova i misli se da je to usled velikih promena na zemljinoj kori- tada se geološka karta formirala otprilike kao danas. Početak neolita pada oko 4000.p. n. e. a 2300.p. n. e. smatra se da je pronađen i obrađivan bakar. Dolazi se do saznanja da bakar koji se meša sa cinkom daje bronzu- čvršća je. Halštat- starije gvozdeno doba nakon doba bronze od 2000. traje od 800.- 500. g.p. n. e. do doba Latena (nalazište u Švajcarskoj) i najezde Kelta.
U doba neolita čovek nema dovoljno hrane, klima je povoljna za žitarice. Od izrazito lovačke privrede prelazi se na zemljoradnju, razvijaju se i naselja. Čovekov rad zavisi od prirode. Pojavljuje se i religija. Ovaj odnos prema prirodi odrazio se i u umetničkom stvaranju. Javljaju se i prve zalihe a s njima i nejednakost i raslojavanje gentilne zajednice. Stvaraju se porodice ili gensovi (porodice su u gensovima). Muškarac se određuje kao roditelj i dete pripada muškarcu. Čovek od ilovače pravi posuđe, ručno u različitim oblicima. Ukrašava ga i boji. Ne zna se tačno šta je smisao dekoracija. U vreme robovlasništva se dve kulture javljaju i ne zna se koja je starija dali je to Egipat ili Mesopotamija. Sigurno je da su se razvijale nezavisno od početka i do njihovoga kontakta dolazi tek kasnije.
U Egiptu je praistorijsko doba bilo slično kao i u Evropi. Vreme faraona počinje prema različitim autorima. Srednja hronologija datuje u oko 3500. godinu pne. Nil dužine je oko 6000 Km teče kroz pustinju i plavi je, čini je izvanredno plodonosnom. Stari Egipat pruža najbogatiji pregled materijalne i duhovne kulture, koju je ostavio narod koji je živeo u doba 4000.pne. Kada je pronađeno tumačenje hijeroglifa sačinjena je izvesna hronologija i fiksirana su određena tumačenja u kretanjima u umetnosti.
четвртак, 19. јануар 2012.
Akvarel
Sama reč akvarel dolazi od reči akva (aqua) - voda, koja je latinskog porekla. Italijani su tu reč pretvorili u akvarelo (aquarello) i to u našem prevodu znači vodena boja.
Akvarel se dobija mešanjem sitno mlevenih i pažljivo odabranih pigmenata a za vezivo se koristi gumiarabika. Vodom razređene boje se na papir nanose mekanim kistovima.
Papir koji se koristi za slikanje akvarelom treba da bude visoke gramaže, te da se dobro nategne na ravnu površinu da ne bi dolazilo do savijanja.
U tehnici akvarela se ne koristi bela boja, pošto svetle i tamne tonove dobijamo dodavanjem više ili manje vode. Delove slike koji treba da ostanu beli, ostavljamo neslikanim.
Akvarelne boje karakteriše prozirnost i prozračnost te se slikanjem boje na boju mogu dobiti izvanredni tonaliteti poetičnog karaktera.
Istorijski razvoj akvarela
Akvarel je poznat još u starom Egiptu gde su ga izrađivali na papirusu u Kini na papiru i svili. Poznat je i u strom Japanu Indiji i Persiji Akvarel su negovali antički Grci i Rimljani, a javlja se i u starhrišćanskoj umetnosti. Preko Vizantijskih slikara prelazi u srednjevekovne samostaneu celoj Evropi. Brojni misli, psaltiri,brevijari i hronike toga vremena iluminirane su minijaturama, inicijalima i ornamentima rađenim vodenim bojama.
Među prvim akvarelistima novog veka ističu seAlbreht Direr i Hans Holbajn mladji U doba baroka akvarel služi za skice i nacrte po kojima će se izrađivati slike u drugim tehnikama. U 18. i 19. veku u Engleskoj se razvilo akvarelno slikarstvo pejzaža (G.Robertson, P. i Th. Sandby, Vilijem Blejk i dr). Za engleskim primerom povode se i slikari drugih zemalja.
U 19. veku u tehnici akvarela vodi Francuska Teodor Žeriko Ežen Delakroa, Onore Domije, Eduar Mane,Pjer Ogist Renoar, Pol Sezan.
U 20. veku ovom tehnikom se služe Anri Matis, , i dr. Nemsčkim ekspresionistima posle Prvog svetskog rata akvarel je gotovo glavno slikarsko sredstvo:Franc Mark, Georg Gros, Mark Pehštajn, Pol Kle i dr.
Počeci akvarela na Balkanskim prostorima javljaju se u 17. i 18. veku sa akvarelnim crtežima starih gradova. Ovu tehniku su koristili:Anastas Jovanović i Stevan Todorović slikajući predele i portrete. Na prelazu iz 19. u 20. vek akvarelom su se bavili Slava Raškoj, Janez Šubić i Jurij šubić, a kasnije: Emanuel Vidović, Josip Račić,Vladimir Becić i drugi.
 |
| Posle kiše, autor Dušan Đukarić |
среда, 18. јануар 2012.
Stepski vuk
- ”Vama je često
,bio dosadan sopstveni život
stremili ste za tim da odete
odavde, je li tako
Vi žudite da napustite ovo vreme
ovaj svet i ovu stvarnost
i da uđete u jednu drugu stvarnost
koja bi vam više odgovarala
u svet u kome ne postoji vreme
Učinite to, dragi prijatelju
ja vas na to pozivam
Vama je poznato gde se on krije
poznato vam je da je svet koji tražite
– svet vaše sopstvene duše
Samo u vama samom živi
- ona druga stvarnost
- .za kojom žudite
среда, 4. јануар 2012.
уторак, 3. јануар 2012.
Пријавите се на:
Постови (Atom)