Mišljenje

Mišljenje

Čovjek predstavlja najbolje od svih stvorenja. Čak se kaže – a što je svakako tačno – da je bolji od meleka. Ovu posebnu poziciju među svim ostalim stvorenjima čovjek je zauzeo putem svoje sposobnosti mišljenja. Na osnovu ove sposobnosti čovjeku je pošlo za rukom da od stvorenja koje je u svojim djelima određeno instinktima i potrebama, postane samoodređujuće i samoodlučujuće biće.

Instinktivno djelovanje oslobođeno je, kao što je poznato, svjesne kontrole i događa se bezuvjetno i biološki je determinirano, bez da onaj koji djeluje, odnosno biće koje djeluje ima pouzdanu kontrolu nad istim. Ova činjenica odnosno, pojava se može promatrati kod svih živih bića, osim kod čovjeka. Iz tog razloga životinje ne moraju da odgovaraju za svoja djela, već samo čovjek. Svojom sposobnošću da misli čovjek je postao živo biće koje svjesno djeluje i samostalno odlučuje. Na taj način je za čovjeka nastao drugi krug djelovanja koji može sam određivati i za koji od Boga može biti pozvan na odgovornost. 

Sposobnošću da misli čovjek je zaradio atribut da je nasljednik Boga na zemlji, kako bi ovu zemlju mogao samostalno oblikovati po naumu Boga.

Nakon što je razum čovjeka učinio nečim posebnim i izdigao ga iznad svih ostalih stvorenja, važno je ispravno razumjeti razum i samim tim i mišljenje. Jer ono što se jednostavno naziva „mišljenje“ daje razumu njegovu vrijednost i proizvodi veličanstvene rezultate po kojima se mogu upravljati čovjek sam, život, pa čak i cijeli svijet.

Od davnina su se ljudi bavili idejama, znanošću, kulturom i izgradnjom duhovnosti. Mnogi od njih su pokušavali da definiraju i odrede mišljenje. Iako su u pogledu znanosti i njenih rezultata ostvarili nevjerovatne stvari, nije im pošlo za rukom da pronađu jasnu i fundamentalnu definiciju za samo mišljenje. Uzrok navedenog leži u činjenici, da su se tokom historije prije svega bavili rezultatom mišljenja, a ne samim procesom mišljenja.

Grčki filozofi su, na primjer razvili logiku i pokušali da na taj način osiguraju pristup u područje nadčulnog i shvate ono metafizičko. Budući da čovjek međutim, nije u stanju da obuhvati nadčulno, on samim tim nije stanju ni da dođe do istinskih saznanja koja vode porijeklo iz nadčulnog. Zbog toga čovjekove izjave u pogledu navedenog (po)ostaju žrtva spekulacija i fantazija, koje stoje u jasnoj proturječnosti spram ozbiljnog mišljenja. Samim tim svi pokušaji antičkih i većine filozofa novog vremena, da definiraju mišljenje mogu biti ostavljeni po strani, budući da se prije svega bave rezultatom procesa mišljenja nego samim procesom mišljenja, te zbog toga predstavljaju definicije mišljenja koje se ne mogu ozbiljno uzeti u razmatranje.

Prvi koji su se zaista ozbiljno bavili definicijom mišljenja bili su komunistički filozofi. Oni su prvi jasno utvrdili kako je za svaki proces mišljenja potrebna percepcija realnosti, bez koje uopće nije moguć proces mišljenja i bez koje se ne može doći do pravih spoznaja. Oni su međutim, ustrajali na negiranju neophodnih predznanja uz pomoć kojih se realnost može objasniti i razumjeti. Grčevito su pokušavali da mišljenje definiraju kao čisti refleksioni proces između materije i mozga, kako bi mogli isključiti postojanje neophodnih predznanja, a samim tim i postojanje Stvoritelja. 

U međuvremenu znamo da su predznanja neophodna za svaki proces mišljenja, jer u protivnom čovjek nije u stanju da shvati realnost. Svima je poznat primjer knjige napisane na staro-sirijskom pismu i jeziku. Ukoliko navedenu knjigu, kako bi je pročitao i razumjeo, u ruke uzme čovjek koji ne poznaje ovaj jezik, može je bezbroj puta pogledati, pokušati savladati ili „okusiti njen sadržaj“, ali neće biti u stanju da ga razumije i da o njemu razmišlja, dok ne dobije odgovarajuće informacije o staro-sirijskom pismu i jeziku. Za svaki proces mišljenja su dakle, neophodna predznanja, kako bi uopće moglo da dođe do procesa mišljenja.

Poslije dugog niza istraživanja i ispitivanje sada je konačno moguće dati općenitu i jasnu definiciju mišljenja. Ona glasi: prenošenje realnosti u mozak uz pomoć pet čula i njeno povezivanje sa postojećim predznanjima, a kako bi se realnost objasnila.

U skladu sa nevdenim postoje dakle, tri mehanizma koja su od odlučujuće važnosti za zdrav proces mišljenja, naime:

• primanje, odnosno percepcija realnosti putem pet čula

• postojanje predznanja 

• sami proces povezivanja


Upravo u navedena tri područja mogu nastati i greške koje mogu dovesti do pogrešnih ideja i pogrešnih spoznaja. Ako je percepcija realnosti nezadovoljavajuća – na način da se određene činjenice ostave van razmatranja, tako da se npr.pogrešno percipiraju – ili ako su neophodna predznanja prisutna u nepotpunom obliku, ako su pogrešno shvaćena ili ako je povezivanje sa realnošću uslijedilo na pogrešan način, tada definitivno dolazi do pogrešnog rasuđivanja i rezultat mišljenja nije tačan. Zbog toga se prilikom procesa mišljenja mora obratiti velika pažnja na sva tri mehanizma podjednako, a sve u svrhu dolaženja do tačnih rezultata mišljenja. U slučaju koncentriranja isključivo na jedno od navedena tri područja, sigurno se dolazi do pogrešnog rezultata mišljenja, jer u svrhu tačnosti misaonog rasuđivanja mora biti osigurana tačnost sva tri mehanizma mišljenja.. 

U tu svrhu navodimo nekoliko konkretnih primjera iz područja prava:

Neki pravnik raspolaže opširnim znanjem o islamu, te je inače je vrlo spretan u povezivanju. On želi potaknuti sudsku odluku o kloniranju – u smislu da li je kloniranje ljudi dozvoljeno ili nije. Ako on realnost klona međutim, razumije tako da se radi isključivo i samo o medicinskom zahvatu u svrhu oplodnje i ako ne prepozna da u stvarnosti nikada nije došlo do oplodnje, već da je umjesto toga implantirano strano jezgro jajne ćelije – i da ćelijski proizvod nema ni biološkog oca ni biološku majku – tada bi mogao doći do zaključka da je kloniranje dozvoljeno, bez da razmisli o tome da su rodbinski odnosi nastalog embrija potpuno nerazjašnjeni, a što bi bilo potpuno neprihvatljivo u pogledu islamskog prava. U ovom slučaju pravniku ništa ne koriste cijelo njegovo stručno znanje o islamu, kao ni njegova inteligencija, ako je on sam pogrešno percipirao realnost klona.

Obrazovan čovjek bi na ist način došao do pogrešnog zaključka onda kada mu nedostaju određena predznanja koja se odnose na problem, a koja su mu potrebna za sudsku odluku. U slučaju da, na primjer realnost zanosnog pića „Al-Khamr“ shvati tako, da su arapi pod istim podrazumijevali isključivo vino od grožđa i ako mu je nepoznat Hadith u kojem je Poslanik zabranio sve opojno i iscrpljujuće, tada ga ovo neznanje može podstaći da dozvoli konzumiranje vina dobijenih od drugih vrsta voća.

Na osnovu navedenog se prepoznaje važnost potpunog poimanja realnosti i prikupljanja svih neophodnih predznanja. Odlučujuću ulogu prilikom procesa mišljenja ima i povezivanje informacija sa realnošću (3. mehanizam). Ovdje često dolazi do najgrubljih grešaka. Tako se neki realni problem može povezati sa Hadith na koji se u stvarnosti uopće ne odnosi ili koji se pak odnosi na neki drugi, sličan, ali ne identičan problem.

Kao primjer se mogu navesti oni muslimani koji su pogrešno razumjeli Hadise predodređenja i koji su se zbog toga prepustili apatiji i inertnosti. Oni su ove Hadise povezali sa djelima čovjeka unutar kruga kojim sam vlada, iako su od toga potpuno neovisni. Isto se dogodilo sa pogrešnim povezivanjem Hadisa Tawakkul (povjerenje/vjera u Boga) sa djelima čovjeka. Tako su oni vjerovali da čovjek prvo treba planirati svoja djela i savjesno ih izvesti, a tek poslije toga – i to samo u pogledu rezultata – treba da vjeruje u Boga. Pri tome su previdjeli, da musliman već prije samog djelovanja – dakle već prilikom planiranja i izvršenja djela – treba biti ispunjen dubokom vjerom u Boga. On mora vjerovati da u svakom trenutku „iza njega“ stoji snažna, božija snaga koja ga – u slučaju da je zaista iskren i da se trudi u skladu sa raspoloživom snagama – podržava prilikom izvršenja djela. Vjernik na ovaj način dobija osjećaj da je zaista u stanju da pomjera planine, te će već prilikom planiranja svojih djela u razmatranje uzeti najviše ciljeve. U slučaju da međutim, ne posjeduje ovo vjerovanje i u slučaju da se oslanja samo na svoje (vrlo ograničene) snage, tada će već i ciljevi koje postavlja biti veoma skromni. Ovaj musliman tada više neće biti u mogućnosti da prevaziđe samog sebe i da pruži nešto veliko.

Sve ovo su primjeri pogrešnih ideja, koje su nastale na osnovu grešaka u jednom od tri mehanizma mišljenja. Na temelju navedenog postaje jasno koliko su ova tri mehanzima bitna za proces mišljenja i kako se savjesno treba odnositi prema njima, da bi se došlo do pravih rezultata mišljenja. Prilikom procesa mišljenja je odlučujuće kojim intenzitetom i u kojem omjeru se ova tri mehanizma mišljenja izvode. U slučaju da se realnost bez pomnog promatranja samo prenosi u mozak i tamo se povezuje sa bilo kojim informacijama, govori se o površnom mišljenju. U slučaju da je međutim, ispitivanje realnosti temeljito i da se uvijek iznova ponavlja, tada predznanja koja trebaju da se povežu bivaju uvijek iznova provjeravana i proširivana i ako to povezivanje dolazi uvijek iznova i ako biva sve intenzivnije, tada se govori o temeljitom mišljenju. Ako se u razmatranje ne uzima samo predmet provjeravanja već i i njegova okolina – pri čemu se temeljitost/promišljenost i rezultati iste primjenjuju i na druga područja ljudske spoznaje – tada je prisutno prosvjetljujuće mišljenje.

Jasno je da jedino prosvjetljujuće mišljenje vodi ka sveobuhvatnim i pravim spoznajama. Zbog toga muslimani moraju usvojiti ovu metodu mišljenja. Najgore što može da se desi jednom narodu jeste da usvoji površno mišljenje. Tako postaje žrtva zavođenja sa pravog puta i manipulacije i može samog sebe dovesti do propadanja. Takvih primjera ima mnogo u najmlađoj islamskoj historiji. Mišljenje se također, dijeli na racionalno i znanstveno. Znanstveno mišljenje predstavlja podređeni oblik racionalnog mišljenja. Znanstveno mišljenje se primjenjuje u prirodnim znanostima i kao dodatni preuduslov postavlja primjenu znanstvenog eksperimenta. Pri tome se predmet istraživanja podvrgava različitim uslovima kao da su njegovi prirodni, a rezultati se analiziraju pridržavajući se strogih pravila. Znanstvena metoda mišljenja je ograničena isključivo na prirodne znanosti. Ona se ne može i ne smije primjenjivati na druga područja, budući da se njeno osnovno obilježje, znanstveni eksperiment, može izvoditi samo u ovom području.

Osim navedenog je također bitno diferencirati područja na koja se mišljenje može primjenjivati. Tako se za proces mišljenja u različitim životnim i znanstvenim područjima trebaju uzeti u obzir određeni uslovi, kako bi se izbjegla zabuna i kako bi se došlo do pravih rezultata. Ovo se odnosi na mišljenje u području intelektualnih tekstova, u području literarnih, pravno-znanstvenih ili političkih tekstova. Svako od ovih područja ima – kao dodatak spomenutim osnovnim mehanizmima mišljenja – svoje vlastite okvirne uslove koji se prilikom procesa mišljenja moraju uzeti u obzir .

Želimo se posvetiti svakom od ovih područja i kratko predstaviti specifične okvirne uslove svakog područja pojedinačno. Kao prvo se osvrćemo na područje intelektalnih tekstova. Kako bi se razumjeo neki intelektualni tekst nije dovoljno povezati ga jednostavno sa postojećim predznanjima. Svaki intelektualni tekst ima određenu realnost i određeno značenje, koji se moraju shvatiti kako bi se tekst mogao zaista intelektualno razumjeti. Kod intelektulnog teksta se ne radi samo o čistom jezičnom razumijevanju konstalacija pojedinih riječi, kako bi se moglo tvrditi da je izjava jezički razumljiva. Prije svega se radi o poimanju realnog sadržaja ovih izjava i njihovog stvarnog značenja. 

Tek tada je postignuto stvarno razumijevanje intelektualnog teksta. Kod intelektualnog teksta je naime, centralno pitanje njegovog prihvatanja ili odbijanja. U svakom slučaju je potrebno zauzeti jasan stav u tom pogledu. To je moguće samo onda kada je postignuto shvatanje realnog sadržaja teksta i njegovog značenja. U tu svrhu su neophodna tri uslova, naime:

1. Predznanja koja postoje moraju biti na nivou intelektualnog teksta i moraju biti tako opširna da se 
može postići ne samo jezičko, već i sadržajno razumijevanje teksta. 

2. Mora postojati jasno poimanje realnosti ovih predznanja, odnosno sadržaja, kako bi se ista mogla 
jasno raspodijeliti i ograničiti

3. Mora postojati jasna predstava (značenje) ove realnosti, kako bi se ispostavila ispravna slika 

Kao objašnjenje ćemo navesti jedan klasičan primjer. Analizirajmo slijedeću rečenicu: „Demokratija je vladavina naroda“. Ukoliko postoje samo saznanja o jezičkom značenju ovih riječi, u ovoj izjavi najvjerovatnije nećemo naći ništa pogrešno i kao takvu ćemo je prihvatiti bez posebne kritike. Također ukoliko postoje i određena saznanja da demokratiju čine i izbori, da postoji slobodno izražavanje mišljenja i da vlastodršci ne vladaju samovoljno, sve to nije dovoljno da bi se precizno mogao shvatiti sadržaj ove izjave. To su neka predznanja koje ne odogvaraju nivou datog teksta. Da bi se data izjava u nekom tekstu mogla ispravno shvatiti, potrebna su predzananja o definiciji demokratije i decidno predznanje o njenoj pravnoj definiciji, a to je naime, da pravo – zakonodavstvo – polazi iz naroda. Potrebno je i opširnije predznanje o prakticiranju demokratije kao i o tome šta ona znači u društveno- političkoj relanosti. Tek tada se raspolaže sa dovoljno predznanja, koja se u tom slučaju nalaze na nivou jednog intelektualnog teksta.

Kao drugo se mora shvatiti realnost tih predznanja da bi se potom mogla shvatiti i realnost same izjave. U našem slučaju se realnost definicije o demokratiji mora tačno prepoznati. Ko naime nije prepoznao realnost definicije o demokratiji, mogao bi i kod izjave „ Zakonodavstvo polazi iz naroda“ pomisliti da ova izjava ne proturiječi islamu. Jer ukoliko „Zakonodavstvo polazi iz naroda“ i narod ili većina naroda želi islamski zakon, onda bi on i počeo da se primjenjuje. Relanost definicije o demokratiji je međutim drugačija. Jer izjava „Zakonodavstvo polazi iz naroda“ ne znači samo da je ono rezultat volje naroda nego i da ima svoje polazište u razumu naroda. Čovjekov razum dakle, treba biti izvorno polazište za zakone, a ne Bog. Ni u islamu zakonodavstvo ne ovisi o volji naroda, ni o odnosima većine.

Iz toga se prepoznaje važnost drugog uslova, a to je prepoznavanje realnosti predznanja i njihovih sadržaja da bi se potom mogla shvatiti realnost izjave koja je predmet istraživanja. Kao treće mora postojati konkretna predstava o toj realnosti da bi se potom mogla sačiniti jedna korektna slika. U našem slučaju je to jedna konkretna predstava o značenju te izjave, da zakonodavstvo polazi od naroda. Na kraju to znači da Bog – a samim tim i islam – bivaju isključeni iz zakonodavstva i vladavine. Posljedica bi bila totalna sekularizacija islamske Umma-e i kraj njenog islamskog identiteta. Na ovaj način i pod ovim uslovima se mora odvijati proces mišljenja prilikom analize intelektualnih tekstova, kako bi se došlo do istine i kako bi se izbjegle kobne zablude.

Ovdje trebamo navesti jedan važan primjer: osvrnimo se na ideje islama, njegove postulate i njegovu pravnu stranu. Kada je on, u dijelovima, u skladu sa tadašnjim događanjima objavljen Arapima, oni su ga shvatili i primili. Oni to međutim nisu uradili jer im je to omogućio njihov jezik, nego zato što su shvatili realnost njegovih ideja i zato što su sebi mogli jasno predstaviti njihov značaj. U skladu sa jasnim shvatanjem i jasnom predstavom oni su prihvatili ideju islama. Upravo zbog toga su ove ideje imale veliki uticaj na njih, koji je u potpunosti promijenio njihove ličnosti, njihovo mjerilo vrijednosti i omogućio im da postignu velike stvari.

Pozabavimo se sada drugim područjem, a to je područje literarnih tekstova. Ovdje se radi prije svega o jezičkom razumijevanju i jezičkom uživanju u tim tekstovima. Iako literarni tekstovi također odražavaju ideje i određena značenja, ipak one ne stoje u prvom planu i nalaze se na neki način u sjeni jezičke ljepote. Kod literarnih tekstova – bilo da se radi o pjesmama ili prozi – u prvom redu se želi uživati u eleganciji lijepih formulacija i jezičkih fraza. Naravno da i njihov misaoni sadržaj ima svoju vrijednost, iako se on ne stavlja u prvi plan, jer se prije svega radi o načinu pomoću kojeg taj sdražaj biva lijepo oblikovan u riječi. Ni u pogledu njegove tačnosti se ne postavljaju neki strogi kritetriji, kao kod intelektualnih tekstova, gdje je tačnost sadržaja u prvom planu.

Ukoliko neki literarni tekst nije u potpunosti korektan u pogledu sadržaja, postoji veća spremnost da se pređe preko toga, sve dok je on jezički lijep i izražajan. Kod literarnih tekstova je potrebna jedna kontinuirana lektira, kako bi se razvio literarni ukus, koji bi nekog trebao osposobiti da sa uživanjem konzumira date jezičke formulacije. Za ispravno razumijevanje života i korektne ideje, koje trebaju voditi ka uzdizanju ljudske zajednice – a to je za nas najvažnije pitanje – literarni tekstovi međutim nisu od velikog značaja.
Okrenimo se sada posljednjem i za naš politički pokret najvažnijem području: području političkog mišljenja i političke analize tekućih događanja. Ovo područje mišljenja predstavlja bez sumnje najteže od svih područja ljudskog mišljenja i to zbog toga jer se razlikuje od drugih načina mišljenja, i nije obuhvaćeno niti jednim od spomenutih pravila i uslova.