nisam znao odakle sam
došao ni gdje sam
pošao.
bio sam izgubljen.
često sam
satima sjedio
u nepoznatim ulazima,
bez misli
bez pokreta
dok mi ne bi rekli da se sklonim.
ne mislim da sam bio
idiot ili
budala.
mislim da sam
samo bio
nezainteresovan.
nisam mario ako ste namjeravali
da me ubijete.
ne bih vas spriječio.
živio sam za život koji mi
ništa nije
značio.
nalazio sam mjesta za sebe.
male iznajmljene sobe. barove. zatvore.
spavanje i ravnodušnost izgledali su
kao jedine
mogućnosti.
sve drugo izgledalo je
besmisleno.
jednom sam sjedio čitave noći i gledao
u rijeku Misisipi.
ne znam zašto.
rijeka je proticala i
sjećam se samo da je
smrdila.
uvijek mi se činilo da sam
u autobusu koji vozi
preko cijele zemlje
putujući
nekud.
gledajući kroz prljavi
prozor
ni u
šta.
nisam želio ni sa kim da
razgovaram niti da mi se
obraćaju.
ljudi su me vidjeli kao
neprilagođeno i
poremećeno
biće.
jeo sam jako malo, ali sam
bio zapanjujuće
jak.
jednom, u fabrici,
krupni mladi radnici
pokušavali su da podignu težak
dio mašine sa
poda.
nisu uspjeli.
“ej, Henk, probaj ti!” smijali
su se.
prišao sam, podigao ga,
spustio,
vratio se
poslu.
stekao sam njihovo poštovanje
iz nekog razloga
ali ga nisam
želio.
ponekad bih spustio
roletne u sobi
i po nedjelju dana
ostajao u krevetu.
bio sam na čudnom putovanju
ali je bilo
bez ikakvog smisla.
nisam imao ideje.
nisam imao plan.
spavao sam.
samo sam spavao
i čekao.
nisam bio usamljen.
nisam osjećao samosažaljenje.
samo sam bio zarobljen u
životu u kome
nisam mogao da nađem
smisao.
tada sam bio
mladi čovjek
star hiljadu godina.
a sada sam stari čovjek
koji tek čeka da se rodi.
Čarls Bukovski
Нема коментара:
Постави коментар