Komunisti su sebe preimenovali u antifašiste, da sakriju činjenicu kako oni nisu reakcija na fašizam, već je fašizam reakcija na - komunizam
Na bazi ove trijade može se u potpunosti shvatiti naša spoznaja, gnoseologija, kretanje cjelokupne povijesti, kao i razvoj prirode.
Cjelokupna povijest, nije ništa drugo nego razvoj duha koji se ostvaruje kroz trijadu: subjektivni duh, objektivni duh, i apsolutni duh.
Ono što je vrijedno kod Hegela jest dijalektička metoda, koju preuzima Marx i daje joj zbiljsko, materijalističko određenje. Prema njemu ideje nisu osnova postojećeg svijeta, života, već je to materijalni život, taj koji određuje duhovni, politički, državni, pravni i svijet činjenica. Kod njega je dijalektika, povijest sama po sebi, kao povijest klasnih materijalističkih borbi.
Marx je povijest shvaćao kao objektivnu dijalektičku nužnost klasne borbe, podčinjenih i vladajućih. Ovaj klasni borbeni odnos određuje povijesno kretanje, koje je uvijek kretanje ka višem, ka progresu.
Marx polazi od pretpostavke: "Ondje gdje je država, tu je vlast, moć, ona je negacija slobode čovjeka. Jer država je klasna tvorevina, a ondje gdje je vladavina država, tu je na djelu političko otuđenje, nesloboda, ropstvo, podaništvo čovjeka kao takvog."
Marx cjelokupnu povijest, izuzev prvobitne zajednice, sagledava kao povijest klasnih borbi. Ta borba se razrješava klasnog antagonizma u nastajanju jednog novog društva - socijalizma kao prijelaznog oblika ka komunizmu. Marx proletarijatu daje uloga Mesije - Spasitelja, koji treba razriješiti sve probleme društva konstitucijom socijalizma i diktature proletarijata. Marx jednu klasu uzdiže do društvenog savršenstva, u svakom pogledu, dok drugu klasu baca u ropotarnicu povijesti kao "truli kapitalizam".
Sve što je do sada ovdje napisano je samo poznati misaoni okvir Zapadne dijalektičke filozofije koja započinje s "mračnim" Heraklitom i završava s "mračnim" Marxom. Tu još ne postoji nikakva dijalektička praksa, ne postoje ni Mussolini, sa svojom političkom fašističkom partijom, ne postoji ni Hitler sa svojom nacional-socijalističkom partijom, ne postoji ni Lenjin, ni Staljin sa svojom komunističkom partijom, a ne postoji ni Tito sa svojom Jugoslavenskom komunističkom partijom. Postoje samo činjenice velike industrijske i intelektualne snage Njemačke, koja se u Prvome svjetskom ratu našla u Carskoj Rusiji.
Njemačke obavještajne službe vrbuju Lenjina
Obavještajne službe tadašnje Njemačke znale su da se nad Njemačkom nadvija "bauk Marxovog ideološkog komunizma" kojeg promovira Židov Marx, a poglavito ga dobro prihvaćaju ruski Židovi, zvani inovatori. Time Nijemci nalaze dobar ideološki mehanizam za unutarnje uništavanje Carske Rusije. Znali su da se tadašnjom Europom kreće jedan naročiti ljubitelj Marxove filozofije i političke ideologije Lenjin.
Uzimaju ga za ideologa i predvodnika Oktobarske revolucije koja će uništiti Carsku Rusiju, osloboditi Njemačke trupe od poraza, i uspostaviti u praksi Marxov socijalizam s diktaturom proletarijata, a zatim i realni komunizam. Zato obavještajne službe Njemačke vrbuju Lenjina, plaćaju ga i tajno mu omogućuju prijevoz od Švicarske do Rusije u Petrograd gdje su već bile počele unutarnje političke dijalektičke borbe.
Uz oratorstvo i veliki nagon da iz Rusije napravi radničku državu Marxovih snova, Lenjin uz suradnju ruskih Židova podiže Oktobarsku revoluciju 1917. godine pred kraj Prvoga svjetskog rata. Time se uspostavlja komunistička boljševička vlast po Marxovoj dijalektičkoj recepturi. Uspostavom diktature ruskog proletarijata, proletarijat dobiva dijalektičku klasnu zadaću uništiti sve što je buržoasko i kapitalističko u Rusiji. S tom ideološkom subverzijom počinje dijalektičko ostvarenje Marxove države.
Nitko tada nije ni slutio da je sve to velika podvala Njemačke, kao bi usmjerila Marxovu revolucionarnu ideju dijalektičke revolucionarne negacije, koja je prijetila Njemačkoj, prema Rusiji i time se ne samo spasila od komunizma u svom dvorištu, već i od vojnog poraza. U tome su svoju ulogu odigrali i Englezi. Mussolini fašizam uspostavlja u Italiji 1922. godine, dakle pet godina nakon uspostavljanja komunizma u Rusiji, kao čin obrane od komunizma. Fašizam je radikalni oblik antikomunizma. On je prvi anti-. Komunisti su sebe preimenovali u antifašiste, da sakriju činjenicu kako oni nisu reakcija na fašizam, već je fašizam reakcija na - komunizam. Tko je tu teza, a tko antiteza?
Isto tako nacionalsocijalizam (nacizam) uspostavlja se 1919. godine, a Hitler kao vođa te stranke dolazi na vlast tek 1933. godine, dakle 16 godina nakon Oktobarske revolucije. Također kao čin zaštite od komunizma i raspada kapitalizma, kojem prijeti komunizam. Do pojave Hitlera komunistička partija na čelu s Lenjinom, a zatim Staljinom u Rusiji je uspostavila apsolutnu diktaturu komunističke partije kao diktaturu proletarijata po recepturi Marxa.
Teorijska dijalektička, a zatim i politička praktična zadaća proletarijata je, kao što je već rečeno, da negira sve što je kapitalističko i sve što je protivno socijalizmu i komunizmu koji objektivno dijalektički dolazi. To je ta grozna zabluda filozofa dijalektičara i političara toga doba. Uspostavlja se rigidna, diktatorska, represivna vlast koja svojom dijalektičkom metodom negiranja, tj. likvidiranja ljudi uspostavlja Marxovu dijalektičku teoriju u praksi, koja se utemeljuje na Hegelovoj.
U ime ostvarenja Hegelove i Marxove dijalektike Rusi ubijaju oko 60.000.000 svojih građana. Time je dijalektička negacija negacije pokazana na djelu.
Geza Zake
Нема коментара:
Постави коментар