Kako sačuvati poslovnu tajnu?

 

Svatko u svom slučaju mora utvrditi potrebnu razinu tajnosti, pri čemu je mnogo bolje pretjerati i utvrditi veću tajnost od objektivno potrebne nego obrnuto. Zatim odredbe o poslovnoj tajni unesite u opće akte, posebno u ugovor o radu. Preporučljivo je imati i odredbe o tzv. ugovornoj kazni, koju je prilično jednostavno naplatiti. U današnje, bigbrotherovsko vrijeme pitanje svake tajne, pa i poslovne, posve je relativizirano. Ako kamere u središtu Londona danonoćno snimaju prolaznike, ako sve može osvanuti na internetu, pa i upute kako napraviti različite vrste bombi, ostalo je malo toga što se može sakriti. S druge strane, zbog žestoke je konkurencije na tržištu zaštita poslovne tajne tvrtkama važnija no ikada. Curenje informacija za mnoge je tvrtke ravno propasti, i to ne samo ako je riječ o novim proizvodima nego i strategiji, poslovnim procesima, novom kadru, akvizicijama... Vrijeme klasičnih špijuna danas je uglavnom prošlo jer podaci koje su prikupljali danas se uglavnom mogu dobiti jednim klikom, ali zato je poslovna špijunaža u punom zamahu. Opasnosti od odavanja poslovne tajne hrvatski su poduzetnici svjesni uglavnom načelno, sudska je praksa siromašna jer se malo procesa vodilo zbog tog razloga, a zakonska, pak, regulativa 'rasuta'. Ne postoji, naime, propis koji bi se izričito odnosio na tajnost i zvao se, primjerice, Zakon o tajnama i sadržavao sve potrebno o različitim vrstama tajni (državna, vojna, poslovna, osobna, sve u različitim razinama) premda bi to s aspekta pravne sigurnosti i vladavine prava bilo idealno. S obzirom na to da nije riječ o propisu čija bi provedba zahtijevala poseban novac, teško je razumjeti zašto je to tako. Ipak, nešto može biti proglašeno tajnom ili propisom (dakle zakonom ili podzakonskim aktom u skladu sa zakonom) ili općim ili pojedinačnim pravnim aktom, u ovom slučaju poslovnog subjekta, primjerice trgovačkog društva. Ustav je opći pravni okvir koji jamči zaštitu osobnog integriteta fizičkih i pravnih osoba, ali njegove odredbe vrlo su rijetko neposredno provedive. Zato je potrebna posebna zakonska odredba - takvih je veoma mnogo u hrvatskom pravu. Međutim, Ustav u jednom članku izrijekom spominje poslovnu tajnu dajući joj toliko veliko značenje da zbog nje sudski postupak može biti tajan. Za poslodavce je posebno važno što Zakon o radu sadrži imperativne odredbe koje izrijekom u čl. 96. i 162. propisuju postojanje poslovne tajne. To znači da nikakva drukčija odredba između radnika i poslodavca to ne može promijeniti niti je potrebno to dodatno urediti i nekim drugim, internim, aktom. U čl. 96. riječ je o izumu ostvarenom na radu ili u svezi s njime, a u čl. 162. o posebnim obvezama članova radničkih vijeća, što znači da to važno samo za tzv. veće poslodavce. Bolje na papiru nego u praksi Za svakoga, pa tako i za poslodavce, vrijede odredbe posebnih propisa koji izrijekom, ne rukovodeći se posebno razlozima bilo koje pojedinačne stranke, propisuju tajnost. Tipični su primjeri propisi o javnom bilježništvu i odvjetništvu, gdje stranka može i mora biti sigurna u zaštitu onoga što je u obavljanju svojeg posla doznao odvjetnik ili javni bilježnik. Međutim, to, ipak, izgleda mnogo ljepše nego što je u stvarnosti. Istina, generalno se s punim pravom može tvrditi, čak i jamčiti, da odvjetnici i javni bilježnici čuvaju tajne koje doznaju. Međutim, postoje situacije u kojima mjerodavna tijela, primjerice porezne vlasti, Ministarstvo pravosuđa, strukovne udruge provode nadzor, pri čemu odvjetnik ili javni bilježnik ne može (osim za sebe) jamčiti tajnost onoga što se nalazi u ispravama koje vide i drugi. Također, u svakoj ispravi koju potpisuje više osoba tajnost je prilično ograničena jer se javlja dvojba tko je otkrio tajnu: odvjetnik ili jedan od potpisnika... Treba upozoriti da je u pravnoj praski zabilježen i slučaj u kojemu se prigodom legalne pretrage poslovnih prostorija izdvojilo (istina, na vrlo kratko vrijeme) cjelokupnu dokumentaciju i sva računala s obrazloženjem (koje nije nelogično) da to sve treba pregledati u policijskim prostorijama. Tko nakon toga, uza sve moguće ograde, može jamčiti da je poslovna tajna ostala tajna? A što ako je riječ o ponudi u javnom natječaju gdje je ključno znati što će ponuditi drugi? Utvrdite svoju razinu tajne Naravno, nije jednaka nužna razina tajnosti u različitim pravnim subjektima. Negdje samo o zaštiti pojedinog podatka, a negdje o mnogo njih; negdje će biti riječ o zaštićenoj formuli, izumu, a negdje o podatku koji svatko može naći samo ako se malo potrudi. Negdje je riječ o veoma mnogo osoba u doticaju sa podacima, a negdje o malo; negdje o velikoj fluktuaciji radne snage, negdje o maloj, a negdje ni o kakvoj. Uglavno, svatko u svom vlastitom slučaju mora najprije utvrditi koja mu je razina tajnosti potrebna, pri čemu je mnogo bolje pretjerati tako da se utvrdi veća tajnost od objektivno potrebne nego obrnuto. Nakon toga treba provjeriti zadovoljava li razina koju osigurava imperativnim odredbama zakonodavac ili ne - ta će provjera gotovo uvijek završiti negativnim utvrđenjem. I tek nakon toga preostaje završni posao, a to je u vlastite opće akte, a u pravilu i u pojedinačne (posebno u ugovor o radu), unijeti posebne odredbe o poslovnoj tajni. Pri tome je preporučljivo imati i odredbe o tzv. ugovornoj kazni, koju je prilično jednostavno naplatiti jer se ne zahtijeva dokazivanje štete, nego samo da je netko neovlašteno otkrio poslovnu tajnu. No najčešće ni to nije jednostavno. Treba reći da sud ima ovlast smanjiti ugovornu kaznu za koju smatra da je previsoko ugovorena. Sâm svoj čuvar tajne Naravno, nakon što se sve propiše i u općim i pojedinačnim aktima, treba stvoriti uvjete da sve to ne ostane samo mrtvo slovo na papiru. Tu je riječ o sklopu različitih mjera, od organizacijskih, koje omogućavaju lako otkrivanje odakle cure podaci, do sustava audio-vizualnog nadzora, koji se često kosi s temeljnim ljudskim pravima. U ovom se trenutku može dati sljedeći savjet: stavite oglasnu poruku da se određena prostorija snima (po uzoru na zapadna rješenja) i budite svjesni da će se nezakonite radnje (ako ih bude i ako je to po naravi stvari moguće) odvijati u prostorijama koje se ne snima. Važno je naglasiti da je neovlašteno odavanje poslovne tajne i kazneno djelo za koje je zapriječena kazna zatvora čak i do 10 godina, što to djelo svrstava u najozbiljnija kaznena djela. Makar to u zakonu izravno ne stoji, sudska je praksa zauzela stajalište da su najozbiljnije (najviše) zatvorske kazne uvjetovane nastalom štetom od najmanje 300.000 kuna. Takvih postupaka nema mnogo, i to prije zato što stupanj znanja i svijesti koliko je to opasno nije visok nego zato što se poslovne tajne ne zlorabe. Teško je vjerovati da u bliskoj budućnosti i kod nas neće biti onakko kako je u zapadnim zemljama već danas: sigurnosne u mjere sve veće i poslovni se subjekti prema državnim tajnama ponašaju onako kako se ponaša, ili bi se trebala ponašati, država.